Svjetski dan dostojanstvenog rada, što ga sindikati diljem svijeta obilježavaju 7. listopada, Hrvatsku zatiče na početku još jedne izmjene Zakona o radu kojom bi se, prema najavama, hrvatsko gospodarstvo napokon trebalo učiniti konkurentnim, a poslodavcima napokon omogućiti da normalno posluju.
No iako predstavnici Vlade rijetko spominju radnike kad govore o Zakonu o radu, istina je da su hrvatski radnici najveće žrtve lošeg radnog zakonodavstva i njegove još lošije primjene u praksi.
Jedan od najvećih problema hrvatskog radnog zakonodavstva je organizacija radnog vremena, koja omogućuje da čak dva od pet hrvatskih radnika rade prekovremeno jednom ili više puta svakog tjedna. Među njima, 60 posto to čini bez potrebnog pisanog naloga poslodavca, a za čak 40 posto onih koji rade prekovremeno takav rad nije ni evidentiran ni plaćen. Pokazali su to podaci istraživanja o radnom vremenu što ga je za SSSH, na nacionalno reprezentativnom uzorku, provela agencija Hendal u drugoj polovici prošle godine.
Ovakvu zlouporabu rada i radnika omogućuju zakonske odredbe organizacije radnog vremena, znatno pogoršane promjenama Zakona o radu 2014., kada je između ostalog uvedena mogućnost organizacije radnog vremena u nejednakom trajanju.
Ona daje poslodavcima široke mogućnosti prekrajanja i manipuliranja radnim vremenom radnika, dok su istovremeno olabavljeni postupci kojima se evidentira i, u slučaju spora, dokazuje stvarno odrađeno radno vrijeme.
Nažalost, hrvatska Vlada sama priznaje da „ne prati primjenu Zakona o radu“ (vidi pisani odgovor ministra rada SSSH-u početkom 2018., dostupan na zahtjev). To ju, međutim, ne sprečava da smišlja i najavljuje uvijek nove promjene Zakona o radu, uvijek u cilju daljnje fleksibilizacije, iako je već i sam OECD odavno izjavio da njihov vlastiti indeks zakonske zaštite zaposlenja (EPL) nema nikakve veze s poticanjem novog zapošljavanja. Usput, EPL za Hrvatsku od 2014. iznosi 2.23 i od usporedivih zemalja samo Mađarska ima niži.
Za razliku od Vlade RH, SSSH već godinama prati primjenu Zakona o radu na terenu i na temelju informacija koje dobiva od svojih članova vodi evidenciju pravih problema. Zato znamo da je organizacija radnog vremena u Hrvatskoj problem, i u predstojećim izmjenama Zakona o radu tražit ćemo da se on riješi primjenjujući opće načelo EU direktive koje kaže kako rad treba prilagoditi radniku.
Tražit ćemo vraćanje radnog vremena u okvir gdje radnik zna kada i koliko radi te koliko će za to biti plaćen, gdje se poštuje ugovoreno radno vrijeme, ali i ono privatno.
Tražit ćemo radno vrijeme po mjeri čovjeka, a ne poslodavca.
